Nisam imala pojma šta me čeka onog jutra kad sam se prvi put zaputila ka Istraživačkoj stanici Petnica. A sada, pet godina kasnije, priznajem da sam bila strašno nervozna i da sam nekoliko noći pre toga sanjala svoj seminar: bili smo u velikoj učionici, koja je zapravo poprilično ličila na moj gimnazijski kabinet za hemiju, „eminentni stručnjaci iz zemlje i inostranstva“ bili su ostareli profesori fakulteta, a vođa Mira – od strane jedne bivše polaznice naređeno mi je da je pozdravim – bila je u tim snovima baba s jarkoružičastim usnama.
Ono malo slatko plavo što nas je dočekalo u Stanici i govorilo „Lingvistika, ovamo!“ nije bilo ni nalik babi. Štaviše. A profesore s fakulteta smo imali, ali su i oni bili začuđujuće mladi.
Na prvom seminaru naučila sam šta je fleksija i koje su razlike između bilingvizma i diglosije. Naučila sam i kako se gomila literature pakuje u smislenu celinu od dve strane. Ne mogu baš da kažem i da sam tada naučila kako se uspešno brane te dve strane, jer se sećam da su me mlađi saradnici „oduvali“. Uspela sam da zaspim na tastaturi u računarskoj i izbrišem svoj rad dan pred rok za predaju; sećam se i šta sam odlučila: da ipak neću biti novinar, već pravi lingvista. Istinski sam zavolela drugare polaznike. Osećala sam se kao da sam na Hogvortsu, a priznaćete, nekome ko je odrastao na Hariju Poteru to nije mala stvar. A da ne spominjem da sam tek posle Petnice naučila da spavam po autobusima.
Svakih par meseci posle toga proveravala sam poštansko sanduče nekoliko puta dnevno, i mogu da prizovem sećanju onaj divan osećaj kad nađem poziv na sledeći seminar. Nikada mi nije bilo teško ni zamorno da kopam po literaturi i razvrstavam građu za svoj rad – ni kod kuće, jer sam se radovala Petnici, ni u samoj Stanici, jer sam uvek bila okružena sjajnim ljudima koji su radili isto to. Možda nije vreme da polaznici (ili Mira!) saznaju da sam, oh, bila grešna i spavala na predavanjima – ali, negde se moralo štrpnuti vremena... :)
Pretpostavljam da sam se, posle dve godine bivstvovanja u Stanici, nekako uvek nadala da će me pozvati kao saradnika. To bi bilo svojevrsno priznanje i meni i mom radu, a da ne pričam o izazovu da nekim novim klincima budem ono što su meni bili Marko, Jelena, Dušica i ekipa, da ih uputim u tajne bilingvizma i diglosije, te da virnem u Depo u koji su oni magično nestajali posle svakog predavanja, i da smem da prespavam i doručak i poneko jutarnje predavanje (zli jezici rekli bi da sam nadoknadila sve polazničko nespavanje). I, stvarno – moj saradnički staž počeo je brzo nakon što sam prerasla zelenu karticu, već na prvoj godini fakulteta. I traje.
Ponekad mi je teško da poverujem da sam ja zaista više vremena provela u Stanici kao saradnik nego kao polaznik. A teško mi je i da odlučim šta je od tog dvoga bolje. Zašto uopšte i odlučiti? Postanite saradnik, videćete! :)

[Petnica Center 2010]

first encounters with petnca

Tihana Smiljanić is Petnica’s scientific associate in Linguistics. Here, she presented some of her memories from a decade ago.
The morning when I went to Petnica for the first time I didn’t know what to expect. Now, five years later I admit that I was terribly nervous and that I even dreamt about the seminar a few nights before: we were in the big classroom, that actually very much looked like the chemistry classroom in my grammar school, “prominent experts from Serbia and abroad” were elderly university professors and Mira, a seminar leader was an old woman with hot pink lips. Luckily, a cute little blonde that greeted us at Petnica calling “Linguistics, here” was far from an old woman in my dreams. University professors were surprisingly young.
At my first seminar I learned what inflection is and what is a different between bilingualism and diglossia. I learned how to pack a huge number of references at two pages. I managed to fall asleep at a computer and delete all my work from the day, and I remember I decided that I want to become a linguist, not a journalist. I felt like I was at Hogwarts and for someone who has grown up on Harry Potter that was not a small thing.
Every month after the first seminar I was checking my mail box several times per day waiting for the next seminar. I still remember the joy that overwhelmed me every time I received Petnica invitation letter.
I suppose that after two years in Petnica I had high hopes of becoming a student assistant. It is now hard to believe that I spent more time in Petnica as an assistant than as a seminar participant and it is hard to decide what is better of the two.