Beše februar. Ciča zima. Pun straha i nesigurnosti koračam betonskom stazom Petnice noseći ogromnu torbu. Na silu se smešim i upoznajem Bubu i Ninu, a odmah zatim i trešnju i pečurku. Tako otpoče moje putešestvije kroz Petnicu.
Kroz zimski seminar hemije borio sam se pun nesigurnosti, straha i želje za dokazivanjem. Seminar je prolazio uz dosta predavanja, zadataka i nespavanja, a sve to uz dodatno druženje, igre asocijacije i mafije. Pisali smo seminarski rad koji smo na morali da branimo pred svima. Trudio sam se da se družim i da se pokažem dobar u znanju. Donekle sam uspeo, pa sam prošao dalje. Donekle i nisam – odbrana seminarskog bila mi je jadna, nisam mogao da se sastavim. Te prve godine sam se trudio iz petnih žila da naučim i da stojim zajedno sa toliko pametnih glava oko mene.
U drugoj godini je bilo potrebno da napišem predlog projekta koji ću raditi na letnjem seminaru. Profesor sa Kragujevačkog PMF-a mi je pomogao u osmišlja-vanju teme “Ispitivanje adsorpcije ciprofloksacina na aktivnom uglju”. Sećam se kako sam mislio da sam sve razradio, da će sve proći bez problema. U to sam bio vrlo siguran. Avaj, kako sam se prevario. Već na početku problemi su počeli da se nižu. Pokušavao sam jedno, drugo, treće, ali ništa smisleno nisam dobijao. Tu mi je dosta pomagao Zoki, naš saradnik, koji je jurio i mućkao sa mnom sve vreme. To je tako trajalo nedelju dana letnjeg seminara, a onda sam izgubio volju. Odustao sam. Bio sam prava kukavica. Na kraju sam dobio nešto malo smislenih rezultata, ali to je bilo tanko.
Posle toga me je neozbiljnost oborila. U Petnicu sam počeo da dolazim da bih bio u centru pažnje. Slabo sam učio, a mnogo sam se glupirao. To je kulminiralo posle drugog letnjeg seminara, koji je baš loše prošao. Tad me je nešto lupilo po glavi. Razmislio sam zašto sam ja tamo. Ko zna, možda sam tada počeo da sazrevam...
Moj novi mentor, Miloš, podržao me je i dao mi snage. Odlučio sam da sebi i svima pokažem da sam hemičar, a ne klovn. Tada sam čvrsto odlučio da ću da studiram hemiju.
Treći projekat, koji smo radili Stefan i ja, zvao se “Kinetička metoda za određivanje vanadijuma“. Taj letnji seminar je bio nezaboravan. Radili smo po ceo dan. U jednom trenutku Stef je počeo da noću sanja spektrofotometar, od kojeg se nije odvajao, dok sam ja živeo u laboratoriji, kao i svi primerni “laboratorijski pacovi”, i pripremao merenja. Bilo je dosta nespavanja, džarkanja, loših trenutaka, ali sve se to na kraju isplatilo kada smo sredili rezutate i napisali rad. Stef i ja smo posle toga otišili na Konfereciju. Imali smo usmenu prezentaciju, a rad je objavljen i u “Petničkim sveskama”.
Sada sam druga godina fakulteta i prošlo je šest godina godina od kada sam prvi put došao u Petnicu. Smišljam razloge da se tamo što češće pojavim i budem koristan... Umem kao da prepoznam folere kao što sam i sam bio i znam kako da im pomognem.

[Petnica Center 2010]

first encounters with petnca

Aleksandar Salim is student of Chemistry and Petnica Center’s student associate
It was February, freezing cold. Filed with fear and uncertainties I was carrying my large suitcase through Petnica’s backyard. I was smiling forcefully meeting Buba and Nina. That was a beginning of my Petnica’s journey. I fought full of anxieties, fear and willingness to prove myself at Chemistry Winter Seminar. We had to write a seminar paper that we needed to defend in front of everyone, but my defence was poor and I couldn’t pull myself together. However, I somehow succeed to get to the second year. In the second year I had to write project proposal. A professor from the Faculty of Natural Sciences and Mathematics from Kragujevac helped me out. However, despite Zoki’s help (Zoki is our student assistant) I had several problems with my experiment, I gave up and just started fooling around. It was like that until the summer camp in the following year. I did poorly in the seminar and finally asked myself why I was there. I don’t know, maybe I started to grow up. My new mentor, Miloš supported me and gave me strength. During the next summer camp Stef and I were working all the time. We went to the conference and our paper was published in Petnica Papers. Now I am a second year student thinking of reasons to come to Petnica as often as possible and make myself useful. I can recognize the fools that I was myself and help them.