izvor energije i optimizma
Miloš R. Filipović, bivši polaznik, sada na postdiplomskim studijama u Nemačkoj |
| Petnica me održava mladim. Svih ovih godina posle diplomiranja odlazio sam tamo i držao predavanja, mentorisao istraživačke projetke neke od te divne dece, ali iznad svega pokušavao da im pokažem kako je moguće biti drugačiji, kako je lepo biti drugačiji i kako je to ono u čemu leži lepota ljudi, u različitosti. Da podignute glave stoje i ponosno nose svoj dar, jer je on jedinstven, i da ne posustaju pod pritiscima raznih Miladina Kovačevića, zvezda Granda, Pink-estetike i drugih trovača uma, a oni su meni uzvraćali inteligentnim pitanjima, nesputanošću uma, dečijom radoznalošću – onim što je esencija svakog naučnika. Učeći njih, učio sam i dalje. Već par meseci sam na posledoktorskim studijama u Nemačkoj, na Univerzitetu u Erlangenu-Ninbergu i to kod prve žene redovnog profesora u Bavarskoj, koja je to postigla sa svojih 37 godina i, gle čuda, dolazi takođe sa Univerziteta u Beogradu i petnički je polaznik. Informacija o ukidanju finansiranja Stanice za mene i sve ostale petničke polaznike bila je kao vest o smrti najbliže osobe, vest o smrti dela života nas samih. Pojavio se neki nacrt projekta kojim bi mogla da se obezbede neka sredstva, možda, ali ne onoliko koliko je Petnici potrebno (a to je 250 000 evra. Koliko smo ono platili za Miladina Kovačevića? Koliko za vozni park Vlade? Za bilborde i ostali propagandni materijal?) Možda je to način da se naša država obračuna sa poslednjom oazom slobodnog uma na ovim prostorima i jednom za svagda ubije i poslednju nadu da ovo društvo može da se promeni |
Vuk Vuković, student |
| Kao što već znate, moje ime je Vuk Vuković, živim u Beogradu sa roditeljima i pohađam drugi razred Prve beogradske gimnazije“. Od ove rečenice me dele tri godine, pre koliko sam odlučio da je stavim na početak svoje prve petničke prijave. Godinu dana pre toga sam slušao o nekoj Petnici: kako moji vršnjaci tamo prate stručna predavanja uglednih profesora sa fakulteta, kako noću gledaju filmove, druže se, pevaju uz gitaru, pišu male naučne radove i ko zna šta sve još. Uvek su me zanimale prirodne nauke, ali nikad nisam imao prilike da se van škole ozbiljnije bavim njima. Često sam zamišljao te petničke učionice, atmosferu, biblioteku, crkvicu pored. Tako sam došao do prve prijave, prvog ozbiljnijeg eseja i puta u nepoznato, a mali petnički svet me je osvojio i pre nego što sam postao njegov deo. Kao polaznik seminara hemije, najinteresantniji mi je bio rad u laboratoriji, u kojoj najbolje vidimo jedinstvo teorije i prakse. Uobičajeni školski prikaz: teorija = nabubati, praksa = zadaci plus vežbe, ovde prestaje da važi. Upravo to što sami izvodimo eksperimente, neposredno opažamo prirodne zakone i njihovu usaglašenost, podstiče nas na nova razmišljanja. Učeći da pišemo naučni rada, učili smo kako da podatke pretočimo u rezultate, kako te rezultate da objasnimo tačno i sažeto i iz njih izdvojimo korisne informacije. Tako učimo da pazimo da to što govorimo (pišemo) bude jasno, nedvosmisleno i bez nepotrebnih komentara, što nam može služiti i u svakodnevnom životu, a ne samo na studijama ili poslu. Ovde smo osetili kako je to biti naučnik, videli da nauka nije bauk i da su pravi naučnici isto tako obični ljudi koji nemaju uvek odgovore na sva pitanja (ali se stalno trude da ih saznaju). Deleći istu laboratoriju, materijal i pribor, sobu, radeći u parovima, potvrdili smo i da u timskom radu nema mesta za sujetu i zavist, već da se jedino vrednuju zainteresovanost i iskrenost, znanje i odgovornost. Detaljnije tumačeći prirodne pojave tumačimo i ljudske postupke, pronalazimo sopstvene životne zakone i upravo to sam (pored stečenog znanja, laboratorijskih veština i brojnih prijateljstava) poneo sa petničkih seminara hemije. Naučni rad je način života, a najlepše strane istraživačkog rada video sam na ovim seminarima. Zbog toga, poistovetivši petnički život sa naučnim, sasvim je prirodno i očekivano što, kao i većina polaznika, čuvamo iz Petnice divne uspomene, brojne prijatelje, a rodi se i poneka ljubav. Ko bi pretpostavio da jedno valjevsko seoce može da promeni i ulepša tolike živote? Zgode i nezgode petničke prepričavaćemo dugo i naširoko... |
Rinald Murataj, brucos iz Tirane, metematički olimpijac, učesnik Međunarodnog kampa u Petnici |
| Hello Nemanja. Finally I arrived home after a 24-hours bus trip. Now that I think I should probably have taken the train line from Montenegro to Belgrade. Anyway I am writing because I did not have the opportunity to congratulate you for the wonderful accomplishment and responsibility you expres-sed in carefully organizing all the academic and social invents in PI2009. You really deserve to be coined a well rounded person in the broad sense and your practicality in doing things was an impetus for my character. I was trying objectively to analyse all the things at PI and I honestly can tell that the courses, the professors, my assistant Boba and all the entertainments were of unprecedented attainment and cautiously chosen. I honestly wish you and the entire staff to walk in the footsteps of this tradition and make Petnica Science Center a real scientific niche where students can discoverer their unexpressed talents. (I started to like astronomy :D) It was a real pleasure to meet you. Best wishes. Rinald |
Neki od stotina komentara na internet mrežama i blogovima |
| O značaju IS Petnice kao naučne ustanove je suvišno govoriti, ali evo malih stvari koliko je Petnica meni lično doprinela u privatnom životu. Kao prvo u Petnicu sam krenula pre 13 godina i par godina za redom bila njen učesnik. U to vreme moji su roditelji ostali oboje bez posla i samim tim putovanje u Petnicu sa severa Vojvodine nije bilo lako ni jeftino. Tada sa svojih 16-17 godina nije mi bilo strano da uprtim ranac na leđa i pređem po 40 km pešice, jer nisam imala dovoljno novca za autobusku kartu. Nisam išla na razdredne ekskurzije, jer sam sve podredila Petnici kao necemu što je pametnije i iskrenije (mislim na prijateljstvo). Petnica me je dalje odvela u druge istraživačke vode i seminare. U Petnici sam upoznala svog sadašnjeg supruga. U braku smo 9.5 godina, a zajedno smo 12 god. Imamo dve predivne i pametne ćerke ali izgleda da oni neće dočekati da se raduju i uče na mestu gde su njihovi roditelji započeli svoju ljubav i nauku! |
| Petnica je jedna od retkih naučnih i obrazovnih ustanova u Srbiji čije ime se s poštovanjem prepoznaje i ceni u inostranstvu. To je institucija u kojoj srpski osnovci shvate da je nauka uzbudljiva i privlačna, da je naučni rad kreativan, za razliku od svesti o nauci koju najčešće dobijaju u školi gde je znanje svedeno na naporno memorisanje bespotrebnih informacija. Deca u Petnicu odlaze svojom voljom, s ogromnom željom i entuzijazmom. Ukidanjem finansiranja Petnice Vlada Srbije šalje glasnu poruku kreativnim i nauci okrenutim mladim ljudima – Vi nam niste potrebni! Poruku da im je bolje da potraže mesto u nekoj drugoj zemlji gde će njhiov rad, talenat i sposobnosti biti prepoznati i cenjeni |
| U zemlji sa potpuno degradiranim sistemom vrednosti, teško je pronaći motivaciju i volju za neprestanim učenjem i za bavljenjem naukom. Petnica pruža optimizam, energiju, inspiraciju, i, ono što je možda još bitnije, Petnica formira ne samo dobre naučnike i istraživače, već, pre svega, DOBRE LJUDE |
| U Petnici sam naučila najvažnije životne lekcije, upoznala divne prijatelje. Petnica je 90-tih bila mesto gde si se nadao boljem. I sad to neko hoće da ugasi i da uskrati budućim generacijama? Srbijo srami se!!!! |
| Kao polaznik ISP-a pre desetak godina sećam se sa koliko radosti sam odlazio u Petnicu, znajući da ću tamo naučiti mnogo više nego u svojoj školi. Petnica je primer kako sve škole treba da funkcionišu i žao mi je što je umesto nagrade, usledila kazna. Ljudi u ministarstvu treba da shvate da se kvalitetni i sposobni ljudi ne prave u trećerazrednim školama gde đaci pljuju nastavnike, nego u mestima kao sto je Petnica |
| Srbiju ništa gore ne može da zadesi od neobrazovane omladine. Hoćete lek protiv maloletnika koji tuku svoje profesore? Obrazovanje istih tih maloletnika. A Petnica služi upravo tome. I umesto da otvaraju nove institucije nalik na Petnicu, oni odlučuju da joj prekinu finansiranje, sve dok razbacuju pare na nepromišljene projekte... |
| Veći udar na obrazovni sistem Srbije bi bilo zatvaranje ISP nego polovine naših fajulteta koji neodoljivo podsećaju na epizodu X-Files kojoj se neka porodica generacijama razmnožava sama sa sobom i produkuje retarde |
| Traže od nas da ostanemo posle fakulteta, a ne ulažu u ono u šta se treba ulagati. Mislim da je totalno van pameti to što neće više finansirati nešto što postoji već 25 godina i nešto što je do sada davalo odlične rezultate!! Samo neka razmisle kako će se to odraziti na generacije koje dolaze koje će biti prepuštene samo ovom našem "divnom" obrazovanju |
| Petnica će opstati jer je puno ljudi uz nju, ali problem je u tome što država ne vidi potencijal koji Petnica ima već 25 godina. Svima njima je lepo kada se fotografišu pored radova Petničara i sa tom decom i pričaju bajke |
| Ovo je, blago rečeno, strašno. Poražavajuće je to sto se ukida fond za jedinu ustanovu koja stvarno ima budućnost. Ja konkretno ne bih nikada izabrala moj budući fakiltet da nije bilo Petnice. Ne smem ni da pomislim koliko bi mladih bilo nopredeljeno da nije bilo seminara u Petnici |
[letters]
a source of energy and optimism
There are hundreds of letters and messages addressed
to the Petnica Science Center each
year. Some of them are applications from potential
participants, others are first impressions from
newcomers, some are from alumni, from distance
friends, from parents, from teachers, sometimes
from ordinary people who would like to know
more about our programs or just to say they are
happy that something like Petnica exists and
continues to exist.
On these two pages we present some of such
letters or messages published in media or on
some blogs where people discussed about the
Petnica Center, or about some other related issues,
like education, science, politics...
Sorry, but it is hard and not so possible to translate
these letters and messages because they
are oftenly woven of emotions or jargon which is
clear to some specific group or specific generation.
Just to say that in 2009 there were a huge pile of
such messages, most of them very positive about
the role and results of the Petnica Center. We are
grateful to authors – sometimes a few nice words
could help much more than financial grants,
sometimes a few right words from simple people
could change attitude of somebody who is ready
to make an important decision influencing our future.
Sometimes realistic criticism is of help in reshaping
our programs looking for better manner
of work.
Today, we can say that the network of people of
various ages who support what Petnica Center is
doing is so dense and strong to absorb pressure
and blows. Simple physics. Very soon this network
will be powerful enough to support entire
Petnica Center giving it energy for life and
growth.
Thank you, dear friends. We do read your letters
and messages.
 |
 |
 |