tradicija duga 111 godina

Ni slutio nisam da će ovogodišnja arheološka iskopavanja praistorijskih humki u Bukovačkom i Golubačkom polju doneti ne samo zanimljive rezultate nauci, već i da će iz stogodišnjeg zaborava otrgnuti jedan za srpsku arheologiju bitan podatak. Baš tu, u tmini Petničke pećine i u ataru okolnih sela, započeo je Mihailo Valtrović pre 111 godina prva planska istraživanja praistorije na teritoriji Srbije.
Proučavanje srpskih starina započeo je Vuk Karadžić dvadesetih godina XIX veka, ali tek 1881. knez Milan Obrenović postavlja Mihaila Valtrovića za prvog profesora arheologije na Velikoj školi i upravnika Narodnog muzeja. Prva naučna iskopavanja obavlja on u Viminacijumu 1882. godine, ali su ona vezana za antički period.
Ponesen pionirskim "razgrtanjima" humki od strane Sime Trojanovića u podrinju i sistematskim iskopavanjima Ćira Truhelke u susednoj Bosni, zajedno sa Đokom Jovanovićem započinje Valtrović iskopavanja u Valjevu i okolini. Između 26. maja i 11. juna 1892. godine, njih dvojica iskopavaju unutrašnjost i okolinu Petničke pećine, kao i 19 humki u selima Klinci, Žabari, Zarube, Robaje, Krčmar, Rajković i Golubac. Rezultate istraživanja uskoro objavljuju u Starinaru. Dokumentacija i materijal sa ovih istraživanja nestali su u ratnim vihorima, a na praistorijske humke Bukovačkog i Golubačkog polja pala je stoletna prašina.
U proteklih 15 godina, Istraživačkavačka stanica Petnica organizovala je veći broj kvalitetnih arheoloških iskopavanja - Čučuge, Gamzigrad, Židovar, neolitski lokalitet u Petnici, Petnička i Šalitrena pećina. Na ovim sistematskim istraživanjima svoja prva terenska iskustva stekle su brojne generacije učenika i studenata. Kroz letnje škole arheologije, do sada je prošlo preko 500 učesnika - polaznika i studenata, od kojih sada aktivno radi preko 40 stručnjaka - arheologa.
Posle toliko godina rada i istraživanih terena, možemo zaključiti da je Istraživačka stanica Petnica oformila specifičnu arheološku školu, osporavanu i napadanu zbog "novih ideja" i "sporog kopanja" ali od istih ljudi prećutno cenjenu i podržavanu upravo iz istih razloga. Kao pripadnik te, Petničke ili Dudine arheološke škole, mogu tvrditi da se njena osnovna načela mnogo ne razlikuju od stavova profesora Valtrovića iz 1893. godine: "Arheološkom istraživanju nije glavni i poslednji smer prosto nakopavati i gomilati starine. Ono teži za saznavanjem sviju, pa i najsitnijih podataka; za poznavanjem sviju spoljnih prilika, spojenih sa nalaskom raznih ljudskih tvorevina [...] Prostom fizičkom snagom i prostom težnjom za dobavljanje stvari, upotrebljeni budak ne čini usluge nauci, no nanosi joj ogromne štete; [...] Takvim surovim postupanjem uništava se važnost i vrednost rada; nestaju podaci iz starina, spomenici, koji se ne daju nadoknaditi [...] Za tačno saznavanje i brižljivo istraživanje ne treba štedeti ni troška ni vremena"
U poslednjoj rečenici sadržana suština Petničke arheološke škole - ne štedeti ni troška ni vremena. Stati koliko je god potrebno da se situacija razjasni, protumači, uzmu svi potrebni uzorci, objasni polaznicima i studentima, polemiše, sukobe mišljenja... Nadam se, da će Petnička arheološka škola i dalje pružati primer svojim istraživanjima, idejama i naučnim radovima. Na to nas obavezuju decenijski rad Programa arheologije, ali i seni Mihajla Valtrovića i Đoke Jovanovića

zagonetka tumula

Jubilarni letnji kamp. Ne računajući rekognosciranja i vremenski kratkotrajna sondažna iskopavanja, kampanja Robaje 2003. bila je trideseti (!) petnički arheološki istraživački kamp.
Ovogodišnja arheološka istraživanja postavila su pred petničku arheološku školu nekoliko novih izazova. Za letnju praksu izabrano je sistematsko rekognosciranje Bukovičkog i Golubačkog polja sa dva tumula locirana na obodu vrtače pri nagibu od neverovatnih 25o. Odlučeno je da se ovim poduhvatom započne višegodišnji projekat istraživanja pokretnih stočarskih zajednica Valjevske Podgorine mikroregionalni projekat, hronološki neosetljiv i nevezan samo za arheološka iskopavanja. Terenska ekipa, sastavljena od 30 stručnjaka, studenata i učenika, radila je tri nedelje na lokalitetu Ravne vrtače kod sela Bukovac blizu Mionice. Rezultati su bili više nego iznenađujući.
Prva humka, prečnika oko 9 i visine do 1.5 m, bila je formirana od naslaganog kamena na obodu prostrane vrtače. Iskopavanjem je u celini otkrivena elipsoidna praistorijska humka. Uklanjajući tanke slojeve zemlje, shvatili smo da iskopavamo čudnu grobnicu. Bilo je neobično što se grobnica nalazila na kosoj strani vrtače ali i što se ispod uklonjenog materijala po celoj površini pružala prirodna stena, ispucala milenijumskim erozijama. Pored obodnog nasipa otkrivena je zona nivelacije od nabijene zemlje prečnika 3 m, na koju se nastavljala zona rastresite zemlje sa lepom, gari, spaljenim kostima i izgorelim artefaktima. Tu smo našli ostatke drvenog kolca zabijenog oko 25 cm u zemlju. U središtu humke prirodna stena je bila očišćena od sitnih komada, a kamene ploče formirale su elipsoidnu platformu. Nije bilo ni groba ni pokojnika, samo ostaci keramičke urne i kremeno jezgro plave boje.
Druga humka je bila slična prvoj, skoro potpuno uništena erozijom i razvlačenjem kamena. Pronađen je samo jedan fragment keramike.
U dostupnoj literaturi nismo našli na podatak o pravljenju tumula na živoj steni, na tumule u vrtačama, na "posebne" zone pored humki. Doduše, ovde smo primenili neklasičan metod iskopavanja preko tumula smo postavili sondu širu od dimenzija humke. Arheološka praksa je da se tumul iskopava kao poseban "objekat", tj. istražuje se konkretna površina grobnice. Naš metod je bio "iznuđen", pošto nismo mogli utvrditi tačne dimenzije tumula, iskopavali smo šire. To je dovelo do neobičnih zaključaka.
Pretpostavljamo da je pokojnik bio spaljen na odvojenom spalištu, te da je pepeo stavljen u urnu položenu na očišćenu površinu ravne stene. Verovatno je urna bila zaštićena konstrukcijom od kamena, da bi preko toga obavljeno nasipanje tumula. Pored urne, nađene su još dve posude, od kojih je jedna najverovatnije bila prilog pokojniku.
Na zanimljiviju situaciju ukazuju zona nabijene zemlje i zona rastresite zemlje sa lepom, gari, izgorelim kostima i ostatkom kolca. Tu je pronađena nagorela kremena alatka i deformisani obod posude koji ne pripada posudama iz prve humke. Moguće je da je reč o ostatku obreda koji se vezuje za kult mrtvih po pokopavanju - podušju ili daći. Koji je vremenski period između samog čina sahrane i ove daće, nismo u mogućnosti da rekonstruišemo.
Zašto su tumuli u vrtačama, možemo pretpostavljati. Po J. Cvijiću vrtače su koristile stočarske zajednice. Vrtača se delila u okviru sela kako bi svi mogli da je koriste za ispašu i pojenje stoke. Savremeni toponimi - Bukovac, Krčmar, Krčevine, Gaj, ukazuju da je ovaj prostor bio pod šumama i najverovatnije tranzitno područje stočara koji su se na proleće selili na planinske pašnjake. Vrtače su možda bile mesta za zastajanje, ispašu i pojenje stoke.
Iskopavanja humki pružila su zanimljive i do sada neregistrovane primere načina i obreda sahranjivanja u ranom bronzanom dobu. Narednih godina se planira nastavak rada na prostoru Podgorine, sa naglaskom na pokretne stočarske zajednice

tajna Ribničke crkve

Crkva Sv Petra i Pavla, sakrivena stoletnim lipama u kanjonu reke Ribnice, nalazi se nasuprot čuvene Ribničke pećine u selu Paštrić, pored stare škole u kojoj je učio vojvoda Živojin Mišić. Na mestu gde potpuno strmi i divlji kanjon preseca mala, ali dovoljno prostrana dolina, "šćućurila" se crkva, potpuno odvojena od vreve svakodnevnog života i mreže okolnih puteva. Ribnička pećina, iz koje izvire neveliki potok, daje ambijentu utisak posebnosti i netaknutosti.
Leta 2003. godine, prilikom izgradnje visećeg mosta preko reke, neposredno pored crkvene porte, otkriveno je staro srednjovekovno groblje. Zaštitna iskopavanja izvršio je arheološki tim Istraživačke stanice Petnica, uz pomoć Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Valjeva. Tokom dvodnevnih arheoloških iskopavanja, otkriveni su ostaci petoro ljudi - tri odrasle osobe i dvoje dece, sahranjenih po hrišćanskim običajima u pravilno iskopane rake. Kod jednog pokojnika je pronađeno bronzano dugme. Iako neugledno, dugmence je ovo omogućilo da se ovo, do sada nepoznato groblje, precizno vremenski locira u prvu polovinu XVI veka.
Ovakva arheološka situacija upućuje na to da je crkva u Ribnici stara barem 500 godina, uprkos činjenici da zvanični podaci ne izdvajaju ovaj hram od okolnih crkava u ovom delu Srbije. Današnja crkva sagrađena je početkom XX veka ali nadgrobni spomenici oko nje ukazuju da je starija barem još jedno stoleće. S druge strane, prvi istraživači srpskih starina - Joakim Vuič, Felix Kanic i Milan Đ. Milićević ukazuju na postojanje starog manastira, a kao najraniju godinu pominju obnovu manastira iz 1518, zabeleženu na natpisu iz danas nestale crkve brvnare. Ova godina, iako uzimana sa rezervom, potpuno se uklapa u narodno predanje koje je zabeležio Ljuba Pavlović o raseljavanju sela Paštrić početkom XVI veka, dok su naša arheološka iskopavanja i otkriće bronzanog dugmeta potvrdili tačnost ovih podataka.
Dodatni problem predstavlja i pozicija groblja koje se ne nalazi u okviru današnje crkvene porte, a ni najstariji meštani se ne sećaju da je na mestu ovog starog groblja bilo nadgrobnih ploča ili spomenika. Seoske legende govore da je crkva paljena tri puta i da je svaki put preseljena 500 m uzvodno, preko puta seoskog groblja, a kada bi i ta crkva bivala uništena, meštani su je ponovo gradili na starom mestu preko puta Ribničke pećine. Ovo je moguće rešenje pitanja zašto je staro groblje zaboravljeno i stavljeno van okvira današnje porte.
Arheološka iskopavanja 2003. godine, samo su na trenutak uklonila seni zaborava koje pritiskaju ovu svetinju. Kada je manastir prvi put izgrađen? Ko je ktitor? Koliko puta je obnavljan? Koliko puta preseljavan? Da li je groblje manastirsko ili seosko? Na sva ova pitanja odgovor mogu dati samo detaljna i planska naučna istraživanja. Do tada, Ribnički manastir će nastaviti da čuva ove, vekovima sakrivene tajne.

excavations

111 years after

In July 2003 Petnica Science Center had started relatively small archaeological excavation near village Bukovac, between Mionica and Valjevo (see map) in order to solve the problem of non-typical barrows (tumuls) located on the slopes of several karst dolines. The strange thing was that the same problem and the same area had been the goal of the very first scientific study on Serbian prehistory organized in May 1892 by Mihailo Valtrović, the first professor of Archaeology on Belgrade University. He started excavation campaign just in Petnica (Petnica cave) and in several villages between Valjevo and Mionica, including Bukovac. During the war time in the beginning of the XX century the whole documentation and findings disappeared. In the meantime, during 111 years, nobody continued work on this problem.
Petnica Science Center has an excellent reputation in field archaeology. Since mid eighties a number of very good excavation projects have been organized by our archaeological team. More than 500 young people participated in summer camps and got top quality knowledge and precious experience in real archaeology. About forty of them are now professional archaeologists working in many institutions and universities.
Excavation camp in Bukovac was our thirtieth archaeological summer camp. Interesting findings point to existence
of specific nomadic culture that used summer pastures on the mountain ridge near Valjevo for cattle grazing. The first findings show that the ancient people had some specific burial rituals connected with a kind of a cult of the dead. The excavation will continue in 2004.
Petnica’s archaeological team has been engaged in other excavation project in village Pa{tri}, near Mionica. There, close to village church, during the building of the new bridge across river, an old medieval cemetery was found. The only material trace found close to human remains was a bronze button dated in the first half of 16th century. This is something completely strange, because the common belief is that the church is much younger. The findings now could be connected with some stories about the medieval monastery that existed somewhere in today’s church vicinity. At the same time, the findings of Petnica’s archeological team opened some other questions such as the real existence of the monastery, who built it and when, how many times the monastery was renovated, etc