Svaki put kad me neko pita otkuda da dodjem baš u Veliku Britaniju i šta je to uticalo da se opredelim za nauku iako sam lekar, odgovor pronadjem iznenedjujuće lako. Za prvo je odgovoran moj tata. Od kako sam u prvom razredu osetila sve čari obrazovanja, nije propustio ni jednu priliku da napomene kako bi trebalo da učim engleski, jer se u mojoj školi tada učio ruski, a malo kasnije smo se apgrejdovali sa nemačkim. Za potonje je odgovorna Petnica i vi – Petničari. Ko nije probao trešnje sa stabla ispred velike labe i lubenice hladjene u Banji (pogotovo pre večere), taj ne zna šta je uzitak. A ko nije doživeo nauku na način na koji se nauka može doživeti u Petnici, taj zaista teško moze da razume nas koji o njoj (Petnici, ali i petnčkoj nauci) uvek pričamo sa toliko nostalgije. Na mom prvom boravku u stanici još one 1993, prvo što nam je domaćin rekao posle dobrodošlice, bilo je: "… i pronadjite način kako da pišete cifre tako da ih pišući u brzini nikada ne pomešate… " Ovo je, svaka čast računaru, ostala jedna on najvrednijih lekcija u mom školovanju. U Petnici sam shvatila da je najlepši posao na svetu – misliti, a da ono što je najvažnije za dobre ideje, motivacija i entuzijazam, dolaze pre svega od onih koji sa vama dele istu klupu i sobu. Da se super experimenti mogu izvesti u sopstvenoj bašti. Da predavači, profesori velikih škola i fakulteta, nemaju odgovore na sva pitanja i da će vam osim naučnih činjenica podeliti i fotografije sa jezera (ili poslati iste ako više ne živite tako blizu). Zbog toga više nikada nisam imala strah ni pred jednim profesorom. Samopuzdanje koje sam stekla za tih desetak godina redovnih dolazaka u stanicu pomoglo mi je više od desetak hiljada pročitanih stranica literature. Kad sam otišla u svet, postalo mi je jasno da bi taj svet zapravo bio zastrašujuće mesto da toliko vremena nisam provela u selu 7 km udaljenom od Valjeva. Beskrajno sam vam zahvalna. Zaista je sreća, i ogromna čast, biti deo vas.A vama koji ste budući polaznici pomalo zavidim što ćete sve ovo (i mnogo više) tek proživljavati.
Veliki, topli pozdrav,
Marija Sajić, King’s College, London, UK
=======================
Obrazovni sistem je daleko najznačajnija instituticija svakog društva. Medju djačkim klupama većina nas se prvi put zaljubila, stekla prijatelja ili ispravno usprotivila autoritetu. Nesprorno, u istim djačkim klupama svi smo naučili i da čitamo, računamo i pišemo, ali je za većinu to prošlo neprimetno. Nedostajalo je duha, ushićenja u prvom čitanju Bukvara, istog onog leptirastog ushićenja koje su svakog jutra izazivale neke krupne crne oči iz treće klupe do prozora...
U mom slučaju, to ushićenje nije izostalo. Na mom putu, Petnica je, kao institucija van nivoa redovnog školovanja, bila značaja bar jednakog onome koji je imala i gimnazija. Prvi timski projekat, prvi rad, prvi put iskrena jed što se ponekad mora odspavati i van računarske učionice... Zatim prvi drugi timski projekat, prvi sledeći, i tako u beskraj – inspiracije nikada nije nedostajalo. Seminar je mom svakodnevnom životu i van Stanice dao novu dimenziju, nove ciljeve, veće ambicije i iskrene prijatelje sličnih utisaka.
Petnica je učinila mnogo, ali jedno se jasno izdvaja: iako mala i sa samo jednim uskim putem koji vodi do njenih kapija, Stanica pruža inače nedostižnu perspektivu svim svojim polaznicima. Možda i najveća mana redovnog obrazovnog sistema u Srbiji je u nedostatku i nedostupnosti informacija o prilikama koje neiskorišćene čekaju na mlade, zanesene umove. Petnica, samom strukturom svojih polaznika, saradnika i vodja semi-nara, obiluje ovim informacijama.
Ja ovaj tekst pišem sa Jejla. Predlog da konkurišem na Jejl sam dobio u Petnici, na seminaru matematike od saradnice sa fizike, pod "pečurkom". I, ma koliko to i dalje (emotivno) ne želeo da priznam, ja, sa nešto drugačijom grupom ljudi, studiram u jednoj tek nešto većoj, lakše pristupač-noj i poznatijoj "Stanici".
Pola tri je po ponoći, tek sam danas uspešno završio ispite, i opet se pred mojim očima bele stolovi neke računarske učionice. Zvuči poznato? Kao i prava, i ova "Stanica" daje širu perspektivu, čini ljude svesnijima i pruža nebrojene prilike za dalji napredak.
Lazar Krstić, Yale Univ., USA
letters
alumni's view
Many Petnica’s alumni send letters and messages to PSC with life stories, initi-atives, interesting ideas, and expressions of support. In this issue of Petnica Almanac, we selected two such letter.
Lazar Krstić from Niš, former participant at math camps in Petnica (now student in Yale, US) comments some of his experiences and impressions from Petnica pointing the influence of the programs he attended to his professional science career. “Petnica gave to my life a new dimension, new targets, greater ambitions, and truly friends. [...] Now, together with a different group of people, I am living and studying in a little bit bigger and better known ‘Petnica’,” says Lazar.
Marija Sajić from King’s College, London, sent a letter with warm regards and interesting impressions. “What influenced my orientation toward Science? Mostly Petnica. Who did not taste science in Petnica way, he/she could not understand me and my friends from Petnica who speaks about Petnica with too much nostalgia. There, in Petnica, I conceived that thinking is the most beautiful work, that moti-vation and enthusiasm are comming from pe-ople who are working and living next to you, and that some super experiments could be done in your backyard. A self-confidence I had developed in Petnica helped me more than ten thausand pages of my science books
 |
 |
 |
 |